| Chapter 27 |
1 | Job nastavi svoju besjedu i reče:
|
2 | "Živoga mi Boga što mi pravdu krati i Svesilnog koji dušu mi zagorča:
|
3 | sve dok duha moga bude još u meni, dok mi dah Božji u nosnicama bude,
|
4 | usne moje neće izustiti zloću niti će laž kakva doći na moj jezik.
|
5 | Daleko od mene da vam dadem pravo, nedužnost svoju do zadnjeg daha branim.
|
6 | Pravde svoje ja se držim, ne puštam je; zbog mojih me dana srce korit' neće.
|
7 | Neka mi dušmana kob opakog snađe, a mog protivnika udes bezbožnikov!
|
8 | Čemu se nadati može kad vapije i kada uzdiže k Bogu dušu svoju?
|
9 | Hoće li čuti Bog njegove krikove kada se na njega obori nevolja?
|
10 | Zar će se radovat' on u Svesilnome, zar će Boga svakog časa zazivati?
|
11 | Ali Božju ruku ja ću vam pokazat' i neću vam sakrit namjere Svesilnog.
|
12 | Eto, sve ste sami mogli to vidjeti, što se onda u ispraznosti gubite?"
|
13 | "Ovu sudbu Bog dosuđuje opakom, ovo baštini silnik od Svemogućeg.
|
14 | Ima li sinova mnogo, mač ih čeka, a porod mu neće imat' dosta kruha.
|
15 | Smrt će sahranit' preživjele njegove i udovice ih oplakivat neće.
|
16 | Ako i srebra k'o praha nagomila, ako i nakupi haljina k'o blata,
|
17 | nek' ih skuplja, odjenut će ih pravednik, ljudi će nedužni podijeliti srebro.
|
18 | Od paučine je kuću sagradio, kolibicu kakvu sebi diže čuvar:
|
19 | bogat je legao, al' po posljednji put; kad oči otvori, ničeg više nema.
|
20 | Usred bijela dana strava ga spopada, noću ga oluja zgrabi i odnese.
|
21 | Istočni ga vjetar digne i odvuče, daleko ga baca od njegova mjesta.
|
22 | Bez milosti njime vitla on posvuda, dok mu ovaj kuša umaći iz ruke.
|
23 | Rukama plješću nad njegovom propašću i zvižde na njega kamo god došao.
|