| Chapter 104 |
1 | Blagoslivljaj Jahvu, dušo moja, Jahve, Bože moj, silno si velik! Odjeven veličanstvom i ljepotom,
|
2 | svjetlošću ogrnut kao plaštem! Nebo si razapeo kao šator,
|
3 | na vodama sagradio dvorove svoje. Od oblaka praviš kola svoja, na krilima vjetrova putuješ.
|
4 | Vjetrove uzimaš za glasnike, a žarki oganj za slugu svojega.
|
5 | Zemlju si stavio na stupove njene: neće se poljuljati u vijeke vjekova,
|
6 | pokrio si je vodama bezdanim k'o haljinom, iznad bregova stajahu vode;
|
7 | na tvoju se prijetnju povukoše, od tvoje grmljavine zadrhtaše.
|
8 | Bregovi se digoše, doline spustiše na mjesto koje si im odredio.
|
9 | Odredio si granicu koju ne smiju prijeći, da opet ne pokriju zemlju.
|
10 | Izvore svraćaš u potoke što žubore među brdima.
|
11 | Oni poje sve živine poljske, divlji magarci žeđ gase u njima.
|
12 | Uz njih se gnijezde ptice nebeske i pjevaju među granama.
|
13 | Ti natapaš bregove iz dvorova svojih, zemlja se nasićuje plodom tvojih ruku.
|
14 | Ti daješ te niče trava za stoku i bilje na korist čovjeku da izvede kruh iz zemlje
|
15 | i vino što razvedruje srce čovječje; da uljem lice osvježi i da kruh okrijepi srce čovjeku.
|
16 | Stabla se Jahvina napajaju hranom, cedri libanonski koje on zasadi.
|
17 | Ondje se ptice gnijezde, u čempresu dom je rodin.
|
18 | Visoki bregovi daju kozorogu a pećine jazavcu sklonište.
|
19 | Ti si stvorio mjesec da označuje vremena i sunce znade kada ima zaći.
|
20 | Kad razastreš tmine i noć se spusti, tad se šuljaju u njoj životinje šumske.
|
21 | Lavići riču za plijenom i od Boga hranu traže.
|
22 | Kad sunce ograne, nestaju i liježu na ležaje.
|
23 | Tad čovjek izlazi na dnevni posao i na rad do večeri.
|
24 | Kako su brojna tvoja djela, o Jahve! Sve si to mudro učinio: puna je zemlja stvorenja tvojih.
|
25 | Eno mora, velika i široka, u njemu vrve gmazovi bez broja, životinje male i velike.
|
26 | Onud prolaze nemani, Levijatan kojeg stvori da se igra u njemu.
|
27 | I sva ova bića željno čekaju da ih nahraniš na vrijeme.
|
28 | Daješ li im, tada sabiru: otvaraš li ruku, nasite se dobrima.
|
29 | Sakriješ li lice svoje, tad se rastuže; ako dah im oduzmeš, ugibaju i opet se u prah vraćaju.
|
30 | Pošalješ li dah svoj, opet nastaju, i tako obnavljaš lice zemlje.
|
31 | Neka dovijeka traje slava Jahvina: nek' se raduje Jahve u djelima svojim!
|
32 | On pogleda zemlju i ona se potrese, dotakne bregove, oni se zadime.
|
33 | Pjevat ću Jahvi dokle god živim, svirat ću Bogu svome dokle god me bude.
|
34 | Bilo mu milo pjevanje moje! Ja ću se radovati u Jahvi.
|
35 | Nek' zločinci sa zemlje nestanu i bezbožnika nek' više ne bude! Blagoslivljaj Jahvu, dušo moja! Aleluja!
|