| Chapter 5 |
1 | Spomeni se, Jahve, što nas je snašlo, pogledaj, vidi sramotu našu!
|
2 | Baština naša pade u ruke strancima, domovi naši pripadoše tuđincima.
|
3 | Siročad smo: oca nemamo, majke su nam kao udovice.
|
4 | Vodu što pijemo plaćamo novcem, i za drvo valja nam platiti.
|
5 | Jaram nam je o vratu, gone nas, iscrpljeni smo, ne daju nam predahnuti.
|
6 | Pružamo ruke k Egiptu i Asiriji da se kruha nasitimo.
|
7 | Oci naši zgriješiše i više ih nema, a mi nosimo krivice njihove.
|
8 | Robovi nama zapovijedaju, a nitko da nas izbavi iz ruku njihovih.
|
9 | Kruh svoj donosimo izlažući život maču u pustinji.
|
10 | Koža nam gori kao peć užarena, ognjicom od plamena gladi.
|
11 | Oskvrnuli su žene na Sionu i djevice u gradovima judejskim.
|
12 | Svojim su rukama vješali knezove, ni lica staračka nisu poštivali.
|
13 | Mladići su nosili žrvnjeve, djeca padala pod bremenom drva.
|
14 | Starci su ostavili vrata, mladići više ne sviraju na lirama.
|
15 | Radosti nesta iz naših srdaca, naš ples se pretvori u tugovanje.
|
16 | Pao je vijenac s naše glave, jao nama što zgriješismo!
|
17 | Evo zašto nam srce boluje, evo zašto nam oči se zastiru:
|
18 | zato što Gora sionska opustje i po njoj se šuljaju šakali.
|
19 | Ali ti, Jahve, ostaješ zauvijek, tvoj je prijesto od koljena do koljena.
|
20 | Zašto da nas zaboraviš zauvijek, da nas ostaviš za mnoge dane?
|
21 | Vrati nas k sebi, Jahve, obratit ćemo se, obnovi dane naše kao što nekoć bijahu.
|
22 | Il' nas hoćeš sasvim zabaciti i na nas se beskrajno srditi?
|